Šalju se dve loše poruke: da niko neće reagovati ukoliko se desi nasilje u školi i da oni koji vrše nasilje neće snositi posledice
Slučaj vršnjačkog nasilja u školi u Vlasotincu, ponovo je skrenuo pažnju na ponašanje najmlađih. I dok bi tragični događaji iz bliske prošlosti trebalo da nas otrezne kao društvo, deluje da se u praksi ništa ne menja - žrtve se povlače, rakcija izostaje.
Kako to promeniti? Odgovor smo potražili u emisiji „Podne“ od majke dečaka Milene Ilić i školskog psihologa Biljane Lajović.
„Mene sada jedino brine kako će sad da prihvati školu, jer on sad ne želi da ide u školu“, rekla je majka.
Odjekuje poruka majke učenika nižeg razreda osnovne škole koga su u Vlasotincu posle časova pretukli vršnjaci.
„Moj sin je ostao sam sa njima, oteli su mu pribor i krenuli da se dobacuju olovkom iznad glave. Moj sin je počeo da plače pošto je emotivno vezan za svoj pribor. Kada je pokušao da otme hemijsku, drugar iza njega mu je zadao par udaraca u glavu, u potiljak. Kada je došla učiteljica, rekla je da će sve da reši, da ne brine“, prepričava majka Milena Ilić za UNU.

Mališanu su pomogli sugrađani tek kada je došao do autobuske stanice. Stručnjaci ističu da je pomoć trebalo da stigne mnogo ranije i to tamo gde se i ukazala potreba za njom. U školi.
„Meni je mnogo žao što propisi vrlo jasno kažu šta treba da se radi i kako treba da se ponašamo, ali praksa kaže da je to mrtvo slovo na papiru. Zašto su ostala neka deca sama, bez nadzora odrasle osobe? Kad je on već prijavio učetiljici, ona je trebalo odmah tada, bez odlagnaja, da se tom situacijom pozabavi i da bude sto odsto sigurna da će dete dobiti svu pomoć“, ističe psihološkinja Lajović i dodaje:

„Ne znam da li u toj školi postoji psiholog, da li ima pedagoga, da li ima neko još, ali svaka škola mora da ima tim za zaštitu, ko bi njoj pomogao. Možda je učiteljica mlada, možda se nije snašla“.
Time se, zaključuju naše sagovornice, šalju dve loše poruke: da niko neće reagovati ukoliko se desi nasilje u školi i da oni koji vrše nasilje neće snositi posledice.
Te dve poruke su, istovremeno, i razlog zbog kojeg dečak odbija da ide u školu, ali i razlog da se zapitamo, posle svega traumatičnog što se desilo u našem društvu - šta čekamo da nešto promenimo?
NAPOMENA: Komentarisanje vesti na portalu UNA.RS je anonimno, a registracija nije potrebna. Komentari koji sadrže psovke, uvrede, pretnje i govor mržnje na nacionalnoj, verskoj, rasnoj osnovi ili povodom nečije seksualne opredeljenosti neće biti objavljeni. Komentari odražavaju stavove isključivo njihovih autora, koji zbog govora mržnje mogu biti i krivično gonjeni. Kao čitatelj prihvatate mogućnost da među komentarima mogu biti pronađeni sadržaji koji mogu biti u suprotnosti sa Vašim načelima i uverenjima. Nije dozvoljeno postavljanje linkova i promovisanjedrugih sajtova kroz komentare.
Svaki korisnik pre pisanja komentara mora se upoznati sa Pravilima i uslovima korišćenja komentara. Slanjem komentara prihvatate Politiku privatnosti.







