Ćilimarstvo ima budućnost: U Pirotu ponovo uče tkanje svog najpoznatijeg proizvoda

U Tehničkoj školi u Pirotu u toku je Škola ćilimarstva koja je okupila brojne entuzijaste i zaljubljenike u pirotski ćilim, a podršku školi pružila je Gradska uprava sa ciljem očuvanju ovog umetničkog zanata i vekovne tradicije po kojoj je prepoznatljiv ovaj grad.

Slavica Jovanović, iskusna ćilimarka koja rukovodi školom kaže da je u Pirotu između dva rata bilo oko 2.000 tkalja pirotskog ćilima, ali sa industrijalizacijom i odumiranjem starih zanata, broj tkalja drastično se smanjio pa se sada tkalje u Pirotu mogu nabrojati na prste dve ruke.

"Ipak, čini se da ćilimarstvo u Pirotu ima budućnost o čemu svedoči i nedavno organizovanje prvog Festivala pirotskog ćilima. Škola tkanja pirotskog ćilima će trajati devet meseci, a osim samog tkanja, biće organizovane i dodatne edukacije", kaže Jovanović za Tanjug.

Po njenim rečima ćilimarstvom se bave žene koje imaju afiniteta prema tome. Niti je ćilimarstvo za bogate, niti za siromašne, ćilimarstvo je zanat za talentovane i za žene koje žele da čuvaju tradiciju, ali i u neku ruku, ćilimarstvo je relaksacija. Za onoga ko to voli, ćilimarstvo uopšte nije težak zanat.

"Polaznice će naučiti i o tome kako se boji vuna, predivu i svim finesama, kako bi potpuno ušle u suštinu pirotskog ćilimarstva. Nit ćilimarstva u Pirotu, nažalost, samo što se nije prekinula, ali verujemo da će projekti poput ovog omogućiti perspektivu ovom divnom zanatu", kaže Jovanovićeva.

Među brojnim polaznicama Škole ćilimarstva su majka i ćerka Milenka Zlatanović i Aleksandra Pulja Zlatanović, u čijoj porodici se od 19. veka bavili ovim zanatom.

"Ćerka nas je prijavila na ovaj kurs, a želja nam je da produžimo tradiciju tkanja pirotskog ćilima u našoj porodici. Imamo pirotske ćilime, čcuvamo ih kao dragoceno blago. Želimo da naučimo da tkamo pirotski ćilim najpre iz hobija, a ako bude i neke zarade, to je dobrodošlo", kaže za Tanjug Milenkovićeva. Njena ćerka Aleksandra kaže da su se generacije pre nje, u njenoj porodici, bavile ćilimarstvom.

"Želja nam je da produžimo tradiciju. I mi mlađi treba da budemo u toku sa tim kako se izrađuje pirotski ćilim kako se ne bi prekinula tradicija i kako bi i mi narednih generacijama prenele ljubav ka ćilimarstvu", kaže Aleksandra.

Pirotski ćilim tkale su žene na području Stare planine, pretežno zbog egzistencije, a ćilimarstvo kao zanat počinje da se intenzivno razvija tek u 19. veku.

Uoči oslobođenja od Turaka 1887. godine, trećina celokupnog ženskog stanovništva se bavilo ćilimarstvom. Na svetskoj izložbi u Parizu 1892. godine, pirotski ćilim je izazvao izuzetnu pažnju jer je imao dva lica.

Od 1904. do 1940. godine pirotski ćilim je bio na 26 svetskih izložbi i sajmova od Turtoana, Londona, Brisela, Amsterdama i Napulja do Milana, Pariza, Berlina i Soluna, a najviše je bio tražen i prodavan u Finskoj, Švedskoj, Danskoj, Nemačkoj, Belgiji, Holandiji, Luksemburgu, Francuskoj, Švajcarskoj, Austriji, Italiji, Španiji, Južnoj Americi, Južnoj Africi...

Od 2012. godine pirotski ćilim se nalazi u Nacionalnom registru nematerijalnog kulturnog nasleđa Srbije.